Što je uopće tako cool u starinskim francuskim posterima?

Ideja upečatljivog i privlačnog plakata sada je opće poznata. Ipak, tek na prijelazu u 20. stoljeće, kada je Jules Chéret uveo tehniku litografije u boji u grad ljubavi, sam pojam plakata je redefiniran. Chéret je, zajedno s Henrijem de Toulouse-Lautrecom i Théophile-Alexandreom Steinlenom, pretvorio vintage francuske postere u kolekcionarske predmete za generacije koje dolaze, šarajući gradove diljem svijeta živim bojama.

I istina je da se Chéretov utjecaj na dizajn plakata ne može podcijeniti. Prije nego što je krenuo u svijet likovne umjetnosti 1900. godine, proizveo je više od 1000 plakata u svom laganom i teatarskom stilu, donoseći živopisne nijanse crvene, žute i plave na zamračene zidove grada. Šarmantne djevojke koje su često krasile njegove plakate postale su toliko sveprisutna pojava u Parizu da su ih mještani od milja prozvali "Cherettes".

Proizvodnja ovih plakata toliko je procvjetala da je potaknula stvaranje zakona 1881. kojim su uspostavljena službena područja za postavljanje kako bi se spriječilo da grad bude preplavljen plakatima. Popularnost ovih plakata dodatno je ojačana tri godine kasnije kada je umjetnik organizirao prvu skupnu izložbu francuskih plakata u Parizu. Chéretove "Cherettes" pojavile su se u širokoj paleti proizvoda, od kazališnih predstava i izložbi do alkohola, ulja, parfema i još više alkohola. Sadržaj plakata bio je gotovo irelevantan, budući da je Chéretov prepoznatljivi stil živih naleta boja i karizmatične žene koja želi privući vašu pozornost bio norma.

Godine 1893. slikar je stvorio jednu od svojih najbujnijih i najuzbudljivijih slika za glazbenu dvoranu Olympia. Plakat zrači vedrinom i veseljem, prikazuje bezbrižnu ženu koju oduševljava glazba dok svira činele. S druge strane, reklama za piće od peperminta imala je osjetno intenzivniju atmosferu, s tamnijim nijansama koje su plakatu iz 1899. dale nešto oštriji ugođaj. Međutim, upečatljiva upotreba primarnih i sekundarnih boja i zadivljujući pogled žene slobodnog duha (još jednom) čine plakat nemogućim za previd. Chéret se ponovno osvrnuo na koncept ekstremnog kontrasta u paru plakata stvorenih za nastup Loie Fuller u glazbenoj dvorani Folies Bergère. Plakati prikazuju boemsku ženu u punom obliku, s upečatljivom jukstapozicijom sjena naspram njezinog slobodnog oblika. Loie Fuller, američka glumica i plesačica iz Illinoisa bila je pionir modernog plesa i tehnika kazališne rasvjete u Francuskoj. Unatoč tome što je bio ograničen na nekoliko boja, Chéret je vješto uhvatio bit pokreta pod jakim svjetlima kazališta.

Međutim, slikar nije bio jedini poznati umjetnik u gradu, jer je neusporedivi Henri de Toulouse-Lautrec također uzeo kist u ime korporacija sa sličnim uspjehom. Njegov poster za kultni Moulin Rouge dočarao je uzbuđenje koje donosi prisustvovanje kabaretskoj predstavi, istovremeno prenoseći osjećaj anonimnosti koji dolazi kada sjedite u mraku i gledate provokativnu izvedbu. Ovaj je poster od tada postao jedan od najhvaljenijih vintage francuskih postera svih vremena. Toulouse-Lautrecu svakako nije bila strana provokacija, i rado je prigrlio tu reputaciju svojim posterom iz 1892., "Reine de Joie", koji je izradio za svog prijatelja Victora Jozea, poljskog pisca jeftinih erotskih romana. Plakat je jedno od umjetnikovih najotmjenijih i najpoznatijih djela, pružajući primamljiv uvid u sadržaj knjige.

Kako se bližio prijelaz u 20. stoljeće, prevladavajući stil slikanja preuzeo je estetiku secesije. Alphonse Mucha, češki umjetnik sa sjedištem u Parizu, proizveo je slavni primjer secesijskog dizajna plakata svojim prikazom glumice Sarah Bernhardt u ulozi Hamleta. Plakat je ukrašen zamršenim detaljima, kitnjastim ukrasima i utjecajima raznih umjetničkih pokreta poput prerafaelita, pokreta umjetnosti i obrta, pa čak i bizantske umjetnosti. Predstavlja zadivljujuće vizualno iskustvo koje nudi gotovo onoliko za divljenje koliko i sama kazališna produkcija.